MISTERIJE...

Duhovi nisu oduvijek bili «popularni», iako
postoje u najranijim povijesnim zapisima i kulturama, cijeli taj boom
ghost huntera potaknut je jednim događajem iz tek 19. stoljeća.



1848. godine u državi New York u kući John Fox-a počele su se
događati čudne stvari. U biti Johnova obitelj nije prva koja je
svjedočila tim čudnim događajima, pričalo se da su i ljudi koji su tu
živjeli prije također doživljavala neke neobične stvari. Događalo se
nešto šta je danas česta pojava u mnogim domovima, čudni zvukovi i
škripanja po noći koji su budili i plašili cijelu obitelj.



Taj se obrazac ponavljao iz noći u noć, dok njihova najmlađa kći
Kate nije to «nešto» nazvala «gospodin Splitfood». Kate je pljeskala
dlanovima, a «gospodin Splitfood» joj je odgovarao kucanjem u istim
obrascima kao njeno pljeskanje. Vijest o duhu se brzo proširila i ljudi
su dolazilo kod Fox-ovih postavljajući duhu pitanja na koje je mogao
odgovoriti kucanjem. Uskoro su uspostavili i cijeli sustav šifri te je
«duh» ispričao svoju priču. - On je bio stanar te kuće, te je ubijen i
zakopan u podrumu. I doista, nakon istraživanja, u temeljima kuće su
pronađene kosti čovjeka.



Kako su se čudni događaji nastavili prvobitna znatiželja ljudi
pretvorila se u strah, a cijela obitelj postala je senzacija.
Uspostavljeno je da se kucanje javlja samo u prisutnosti djevojčica.
Održavane su i seanse na kojima je dolazilo do pomicanja manjih stvari
samih od sebe, te do levitacije stola.



Naravno skeptici su pokušavali dokazati da se radi o prevari,
pretpostavili su da djevojčice same proizvode zvukove kucanja, no
pomicanje i levitacija predmeta nikad nije objašnjena.



Pitanje i dalje ostaje otvoreno da li se tu radi doista o
paranormalnom slučaju, te se tada konkretno može govorit o poltergeistu
(«bučnom duhu») ili je sve samo jako dobra prevara, no taj konkretan
slučaj pokrenuo je masovni spiritizam, vjerovanje i istraživanja duhova.

Geoff i Pauline Simpson i Lan i Cynthia Gisby
putovali su automobilom kroz Francusku na praznike u Španjolsku.
Naveèer su odluèili pronaći hotel u kojem bi mogli prespavati i
veèerati. Došli su do hotela Ibis, ali sve su sobe bile zauzete, pa su
tako krenuli dalje. Nakon kratke vožnje došli su do dugaćke dvokatnice
okrenute pročeljem prema autoputu. Putnici su se parkirali, a Len Gisby
je prvi ušao u hotel. Našao se u dugačkoj prostoriji u kojoj je bio
smješten bar. Onda se pojavio patron i rekao im da ima slobodnih soba.



Hotel se parovima učinio dražeso, gotovo smiješno, starinski.
prozori nisu imali stakla, plahte su bile od teškog platna, a umjesto
jastuka podmetaći. Sve je bilo uredni i čisto. Nakon veèere - biftek,
pommes frites i pivo - pošli su na spavanje.



Ujutro su doručkovali, a u hotel su ušli žena s psom i dva
policajca. Žena je imala dugu haljinu, a policajci su nosili gamaše,
plašteve i visoke šešire. Uniforme su bile različite od onih koje su
viðali putem kroz Francusku.



Račun ih je šokirao, ali u pozitivnom smislu. Bio je nevjerojatno
malen. Za večeru, pivo, noæenje i doruèak za èetiri osobe, platili su
svega 19 franaka (manje od 2 funte). Nevjerujuæi takvoj sreći nastavili
su prema Španjolskoj. Na povratku su se parovi opet tamo zaputili.
Prošli su istom cestom, kraj hotela Ibis, isto onako kao i prije
petnaest dana, ali ovog puta kao da je èitava zgrada nestala.



Tri puta su se provozali tom cestom, ali ni traga hotelu. Morali su
se zadovoljiti hotelom blizu Lyona koji ih je stajao 247 franaka -
realna cijena za 1979, ali trinaest puta veæa od one koju su platili u
onom ljepšem hotelulu, a sada, čini se, tajanstvenim.



Tjedan dana kasnije, kad su filmovi iz aparata vratili s
razvijanja, parovi su se još više zaèudili. I Geogg i Len su sigurni da
su slikali žene na prozorima tog hotela, ali tih slika nije bilo. Nije
bilo ni praznih kvadrata na filmu i brojevi su tekli bez prekida. Slika
koji su slikali u tom hotelu nije bilo. Nestake su. Jesu li oni nekako
otputovali u prošlost?



Cynthia kaže da su joj mnogo ljudi govorilo da rupe u vremenu postoje i da se to baš njima dogodilo.



1983. Gisbyjevi i Simpsoni vratili su se u Francuku kako bi
organizirali temeljitu potragu za nestalim hotelom. O tome su
obavjestili mjesno turističko društvo. Njihov predstavnik je pročešljao
čitavo podruèje i obavjestio da je našao kuæu koja donekle odgovara
njihovom opisu. Vlasnicu su M. i Mme Judges i ,premda to nije hotel,
znali su primati putnike. Kasnije se taj predstavnik odvezao s jednim
istraživaćem, a on je zapisao da su išli istim putem kao i parovi.
Zaustavili smo se kod benzinske pumpe i on mi je pokazao zgradu s druge
strane ceste, koja se nije poklapala s opisom parovima. A ako je ovo ta
kuæa, gdje je onda odmorište i kameni zid koji bi morao nasuprot.



Na ta su nam pitanja dali odgovor vlasnici benzinske pumpe. Pumpa
je tek nedavno podignuta, a cesta je znatno proširena prije dvije
godine.



Ušli su unutra i poèeli prouèavati unutrašnjost kuće. Par je rekao
da je kameno stubište s desne strane, a bio je u sredini izmeðu dvije
prostorije. Na katu su bile dvije spavaće sobe s prozorima bez stakla,
kupaonica s metalnim drškama za sapun, toèno kako je bilo 1979. Što se
tiče smiješno malog raèuna, Mme Judges rekla je da vole pomagati i da
ne vole biti sami, pa naplačuju samo neznatnu, simboliènu svotu.



Tada su bračni parovi povedeni u kuću, ali su oni nakon pričanja s
vlasnicima i razgledavanja zakljuæili da to nije hotel u kojem su
proveli noć, te se vratili u Englesku, a misterija je i dalje ostala
neriješena.



Ako se dokaže da hotel u kojem su proveli noæ ne postoji, to æe
biti jedan od najzanimljivijih sluèaja u analizama psihièkih
istraživanja.



Ako se, pak, hotel pronaðe, bit æe to još jedan sluèaj
"mislokacije", odnosno kad vidimo neko mjesto, a poslije ga ne možemo
pronaći.

Jedan od značajnijih paranormalnih događaja u
Europi dogodio se u malom španjolskom selu Bélmez de la Moryaleda. 23
kolovoza 1971. godine na podu kuhinje jedne kuće se pojavila slika lica
čovjeka, koju su uslijedila pojavljivanja i drugih lica, slični starin
bizantskim freskama. Svaki pokušaj brisanja bio je uzaludan, jer nakon
što bi ga naizgled izbrisali lice bi se opet pojavilo koji dan poslije.



Na početku sedamdesetih kuću su posjećivali mnogi u nadi da bolje
prouče taj fenomen. Otkrili su da je kuća sagrađena na srednjovjekovnom
groblju. Španjolski parapsiholog German de Argumusa ustanovio je da
pojava lica uzima energiju gospođe Marie Gomez Camara koja je živjela u
toj kući. Kada je ona završila u bolnici, lica su nestala te se ponovo
javila pri njenom povratku.



Danas postoji oko tisuću različitih lica koja su se pojavila u svim
prostorijama te kuće, neka su nestala, neka su se pretvorila u križ,
ili su preuzela oblik životinja ili oblik golih ljudi.



Neke od tih lica je Parapsihološko društvo iz Puerto Real-a 1989.
godine fotografiralo u nadi razriješenja neobičnog događaja, a daljnjom
analizom lica ustavnovljeno je da nema traga nikakvog sredstva za
crtanje.



Lica i danas još uvijek ostaju misterij...

Pitanje na prvi pogled izgleda apsurdno, i prvi
odgovor koji većini pada na pamet je: naravno da postoji – svakim danom
smo stariji – rađamo se, starimo, umiremo – dakle vrijeme prolazi. Ova
zadnja misao – «vrijeme prolazi» - me dovela do zaključka da vrijeme,
zapravo, ne postoji.



Vrijeme je iluzija, četvrta dimenzija, uljez u našem
trodimenzionalnom svijetu. Ono zapravo ne postoji van naših sivih
stanica, proizašlo iz potrebe lakšeg snalaženja i organiziranja života.



Kako? Evo mog jednostavnog objašnjenja koje nema nikakvih matematičko-fizičkih jednadžbi.



Zemlja rotira oko svoje osi izlažući jednu svoju stranu Suncu
tvoreći dan, i ostavljajući drugu stranu u mraku noći. Izmjene dana i
noći stvaraju iluziju vremena, prekjučer, danas i sutra. Da se slučajno
ne nalazimo u takvom sustavu privlačenja i rotiranja masa, percepcija
vremena bi nam bila daleko drukčija, usudim se čak reći da bi bez
pokretanja odnosno rotiranja masa - vrijeme iščezlo.



Prošlost se dogodila znači ona više ne postoji, budućnost će se tek
dogodit dakle ni ona ne postoji, sadašnjost nije vremenski period, ne
traje, to je samo točka bez dimenzije kroz koju budućnost postaje
prošlost. No ako prošlost kao ni budućnost ne postoji, a sadašnjost ne
traje kako možemo govoriti vremenu i njegovom mjerenju?



Odgovor leži u načinu kako naš mozak obrađuje informacije. Prošlost
prije prolaska kroz točku sadašnjosti ostavlja trag u našem pamćenju, a
što se tiče budućnosti – naš um ju očekuje, te ona iz tog razloga za
nas postoji. Postojanost vremena se opravdava intervalima, vremenskim
razmacima događaja, promjenama - i to je u biti vrijeme u svojoj
najjednostavnijoj i najboljoj definiciji - promjena.



No promjena nije trenutačan događaj, ona zahtijeva početnu i
završnu točku i to sve u odnosu neku drugu promjenu – a to je ono što
se naziva relativno vrijeme, čija postojanost nije upitna – postojanost
koja može zahvaliti čovjekovoj težnji da stvori organiziraniji način
života. No relativno vrijeme nije pravo vrijeme o kojem ja govorim – to
je samo uspoređivanje događaja (smještajući ih prije, poslije, za
vrijeme i slično) – ono što ja tvrdim je da apsolutno vrijeme, dakle
element/fenomen kako-da-ga-već-nazovem koji egzistira kao sam, ne
postoji.



Ovakav način razmišljanja mi povećava uvijek postojanu sumnju da je
svemir nastao od čestice beskonačne mase i nultih dimenzija. Ako
vrijeme ne postoji, implicirajući tim da sve nema svoj početak i kraj –
da li je moguće da je svemir u «vremenskim pogledima» nekakva ciklička
pojava bez početka i kraja, iako je to ljudskom umu nepojmljivo?