NASE DRUSTVO

SVAKAKVE NASE STVARI
 
Početna stranicaPortalFAQPretraľnikRegistracijaČlanstvoKorisničke grupeLogin

Share | 
 

 KUCNI LJUBIMCI - tužna prica jednog psa

Go down 
Autor/icaPoruka
KIKA
forumas
forumas
avatar

Broj postova : 80
Age : 34
Location : VARAŽDIN
Points : 3
Reputation : 0
Registration date : 05.05.2008

PostajNaslov: KUCNI LJUBIMCI - tužna prica jednog psa   pon svi 05, 2008 11:55 pm

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim
trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč
beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka,
postala sam tvoj najbolji prijatelj.







Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me
"Kako si mogla?" – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me
na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže
nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo
radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao
sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne
može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali
po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo
kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao),
lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad
ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome
poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog
partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce
bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim
lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si
se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak
sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i
slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle
ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam
očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti
za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih
povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj
sobi ili u kućici za pse.







Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi".







Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se
za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u
moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na
njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i
bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.







Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne
snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u
dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju
sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj
odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od
"tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji
se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti
i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih
ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada
sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli
autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje.
Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce
i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i
uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog
psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog
sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu
mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku
od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i
o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za
rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti
sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na
poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne
gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti,
ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u
nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko
nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane
nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je
neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to
ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se
nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili.
Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji
su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u
dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na
kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe.
Zadivljujuće tihe sobe.







Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem.
Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me
i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u
mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je
za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu
raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je
suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe
običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju
venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje
tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala
"Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je
"Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti
se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati
ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i
svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom,
pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno
njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i
čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave
pokazivati ovoliko odanosti.


Napisao Jim Willis, 2001.


Zadnja promjena: KIKA; sri svi 07, 2008 12:49 am; ukupno mijenjano 3 put/a.
[Vrh] Go down
Korisnički profil
KIKA
forumas
forumas
avatar

Broj postova : 80
Age : 34
Location : VARAŽDIN
Points : 3
Reputation : 0
Registration date : 05.05.2008

PostajNaslov: Re: KUCNI LJUBIMCI - tužna prica jednog psa   pon svi 05, 2008 11:55 pm

1. Moj život traje 10 do 15 godina. Svaki rastanak od tebe za mene znači patnju. Razmisli o tome prije nego što me uzmeš.

2. Voli me onakvog kakav sam, jer si ti mene birao. Ja nemam tu mogućnost biranja prijatelja i gospodara.

3. Daj mi vremena da shvatim šta od mene tražiš. Prije nego što me u
toku obuke izgrdiš, preispitaj sebe, možda ti griješiš ili ja ne mogu
shvatiti sve što želiš.

4. Imaj ljubavi za mene, ja živim od toga.

5. Nemoj se ljutiti na mene i nemoj me kažnjavati. Ti imaš svoj posao, svoje prijatelje, svoju razonodu, a ja imam samo tebe.

6. Pričaj sa mnom! Iako se tebi čini da te ne razumijem, ja ipak znam šta misliš i osjećaš.

7. Znaj da ja ne zaboravljam kako se sa mnom postupa!

8. Pomisli prije nego što me udariš da te ja sa lakoćom mogu ugristi, ali ja to nikad ne radim!

9. Ne uzimaj me kao igračku dok sam mali i sladak, da bi me kasnije odbacio, jer je moja ljubav prema tebi vječna.

10. Brini o meni kad odrastem, ostanem bez zuba, oslijepim,
prestanem se kretati. I o tebi će netko brinuti - starost je ista za
sve.

11. Prati me na mom posljednjem putu. Nemoj nikad reći: "Ja to ne
mogu gledati" ili "Neka se to dogodi u mom odsustvu". S tobom je za
mene sve lakše. Neka ti to bude dug za moju vjernost i našu lijepu
mladost.

12. Kad me više ne bude bilo, nemoj tugovati, već usreći nekog novog psa i voli ga kao što si mene volio.
[Vrh] Go down
Korisnički profil
 
KUCNI LJUBIMCI - tužna prica jednog psa
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
NASE DRUSTVO :: OSTALO :: kucni ljubimci-
Forum(o)Bir: